Zivotnaprica

“Znate li priču o brineti? Onoj što mi je ukrala srce i onemogućila da ijednu drugu zavolim… Izluđivala me svojim ponašanjem, bila je nepopravljiva i bahata, najgora za one koji su loši prema njoj. Bila je prva cura koja mi je vratila za sve loše što sam joj učinio. Valjda je zato i ostala posebna. S njom je ‘volim te’ najteže prelazilo preko usana. Ne zato što je nisam volio, ni što nisam bio siguran šta osjećam prema njoj, nego zato što sam se bojao da će te dvije riječi sve pokvariti. Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo, izmamim osmijeh, iznerviram, naljutim, samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim. Jedina nikada nije zahtijevala lijepe riječi, obećanja i zakletve, a jedinoj sam sve to mogao dati onako iskreno i od srca. A nikada nisam… Druge su dobile najljepše riječi, najveća obećanja i lažno ‘volim te’, a ona je dobila ono što nijedna druga nije mogla: moje srce,samo što ona to nije znala, niti će znati.” #2 “Ne znam šta da ti kažem, mala. Prošlo je već isuviše dugo vremena kako te nema kraj mene, kako prsti više ne iscrtavaju konture tvojih usana niti linije po tvojim dlanovima, duboke, naglo prekinute.. I noćas opet pijem u tvoje ime, prećutno, uz osmeh i ono mangupisanje koje će uvek ići uz moje ime. I tražim te uporno u gomili, u telima tuđih žena u pripijenim haljinama, istim telima koja prije ili kasnije završe u mom krevetu, skoro savršena, nudeći zaborav, kratko utočište.. A onaj sat iznad kreveta koji je toliko puta brojao naše minute sada samo otkucava sekunde kajanja, praznoće. I prekorijeva me svakog jutra kako nedovoljno spavam, a svake pijane noći me podsjeća da sam na kraju, dok sviće, ipak sasvim sam. Ponekad dugo gledam u njega, ležim sam, potpuno miran i čekam one naše tri trojke i skoro nesvesno već sam na pola puta do tebe, čekam samo da srce pošalje tu poruku koju, sigurno, ni ne znajući, čekaš. Onaj tihi, stran osećaj izlazi iz srca i prevodi se u riječi, i to one dvije koje me najviše plaše.. Nedostaješ mi. Nedostaješ mi da dočekaš jutro kraj mene, koliko god daleko bila. Nedostaješ mi da mi pustiš kilometarsku poruku baš onda kada ne treba. Da se ljutiš zbog nje, i da se duriš kao dijete sve dok ti ne ispričam da si ti jedina zbog koje poželim da sam malo bolji. I još si jedina. Ali ipak biram one noći kojima to prestaješ da budeš i postaješ neka blijeda sjenka vremena, uvek prisutna nada mnom i u meni, ali tiha, mirna, jedna od onih što tu ostaju čisto da me podjsete da je sve moglo biti drugačije. Ali nije.” #3 Čekaj, ona? Ona nije bila ništa posebno. Svakako, umjela je da se smije kad joj je vjetar mrsio kosu, i umjela je da pleše dok joj kapi kiše umivaju lice i nije umjela da sakrije onaj dječiji osmjeh, kada su joj se prve pahulje uplele u kosu. I, da.. Umjela je naglas da kaže svaku misao i nije umjela da krije tajne od mene, nikada.. A nije baš ni bježala od vrijeđanja.. Bila je jedna od rijetkih koja je mogla bez ustručavanja da mi kaže kad sam kreten. I sjećam se da je vječito ignorirala sve što su drugi voljeli, i da je stalno tražila da voli ono što drugi nisu ni primjećivali. Stalno je bila zaljubljenik u jutranju rosu, u sunčeve zrake koji su se tek probili kroz oblake i u muziku koju su rano ujutru puštali na radiju. Govorila je da muzika tad najljepše zvuči, i da je jedino tada slušamo srcem.. I voljela je da sanjari na nekim dosadnim časovima.. I da čita. Sjećam se kako je gutala knjige, jednu za drugom.. I kako je stalno vezala kosu u onaj opušten rep i kako se rijetko kad šminkala i kako joj je osmijeh uvijek bio nekako preširok. I sjećam se kako sam u tim trenucima mislio na to kako je najljepša. I kako nisam mogao da vjerujem koliko sam sretan što mogu da budem u njenom društvu. I kako se divno smijala kad kažem neku glupu, otrcanu šalu i pogledam u njenom pravcu. Ma, da.. Bila je ona sasvim obična. Samo je to đavolski dobro krila. #4 Pametna je ona, znaš. Natjerala me je da je primijetim, nekako mi se uvukla pod kožu. Prvo me gledala onim svojim dubokim očima i smješkala se u mom pravcu. I taman kad sam pomislio, evo, još jedna opsesivna glupača, prestala je sa svim i pravila se kao da ne postojim. Prolazila pored mene bez i jednog jedinog pogleda. I onda sam sam sebe uhvatio kako je tražim i kako želim uhvatiti njen pogled i kako želim da se ponovo nasmiješi. Te njene oči, bile su poput noći. Mirne a tako nestašne. Pametne, znaš. #5 “‘Mračno je. Čuje se samo moj ubrzani puls i teško disanje. Otkucaji kazaljke na starom satu paraju savršenu tišinu. Otkucava vrijeme. Naše vrijeme, mila. Ustajem iz kreveta, palim cigaretu drhtavim rukama. Opet sam te sanjao. Ok, nisi više moja. Nisi prva koju sam imao pa izgubio. Ni prva s kim sam gužvao ovu istu posteljinu. Nisi prva koju sam zvao svojom, bez obzira da li sam to stvarno osjećao ili ne. Nisi prva koja je otišla. Povlačim dim i odsutno ga šaljem u tamu sobe. Pogledam prazno mjesto pored sebe na krevetu. Tvoje mjesto. Tako mi prokleto fališ. I u tome si prva.’”

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.